PROŠLE godine u ovo vrijeme oprostili smo se od Olivera Dragojevića, bez sumnje jednog od najbitnijih hrvatskih glazbenika svih vremena. 

Neovisno o glazbenim preferencijama, svatko od nas ima barem jednu omiljenu Oliverovu pjesmu, a u karijeri koja se protezala od šezdesetih pa sve do dvijetisućedesetih, nije posebno teško pronaći gotovo zapanjujući broj nezaboravnih skladbi koje su ga učinile nezaobilaznim mjestom domaće glazbene povijesti. 

Od albuma “Ljubavna pjesma” iz 1975. pa sve do posljednjeg solo albuma “Vridilo je” iz 2005. (iako je 2016. izdao i zajednički album “Familija” sa svojim dugogodišnjim suradnikom Gibonnijem), Oliver nije gubio svježinu i uvijek je uspijevao pronaći kvalitetne suradnike od kojih je redovito izvlačio umjetnički maksimum.

I premda nije bio kantautor, pjesme koje je izvodio bile su zauvijek samo njegove jer udahnuo je u njih nešto što mogu samo najveći – iskrenu emociju koju ste osjetili u svakom otpjevanom stihu. 

Teški počeci

U njegovim ste počecima teško mogli prepoznati bilo što drugo nego nagovještaj života koji će biti sve samo ne lagodan. Ime je dobio po Oliveru Twistu, a kao što je i sam rekao, baš poput lika koji je inspirirao njegovo ime, nije imao lako djetinjstvo. 

Rođen je u Splitu kao peto i najmlađe dijete, a tri starije sestre izgubio je prije nego se i rodio. Prve je godine života proveo u Veloj Luci, a nakon što je njegov otac Marko dobio posao u Lučkoj kapetaniji, s majkom Katom i starijim bratom Aljošom, preselio je u Split i završio na Gripama. No, ljubav prema Veloj Luci nikada nije ugasnula. Tijekom života tamo je s obitelji provodio ljeta, opjevao je u nezaboravnoj “Sjećanje na Vela Luku” Branka Žuvele, a na kraju je tamo i pokopan.  

Od malih je nogu znao da će glazba imati presudan značaj u njegovu životu. Sa samo pet godina od oca je dobio usnu harmoniku s kojom je neprestano zabavljao djecu u ulici, a nakon toga razvio je i ljubav prema brojnim drugim instrumentima. 

Iako je pohađao glazbenu školu, ljubav prema glazbi kasnije je razvijao mimo akademskih krugova. S 14 godina nastupio je na dječjem festivalu, a sve svoje slobodno vrijeme provodio je skidajući popularne pjesme koje bi kasnije izvodio sa svojim bratom. 

Unatoč golemoj ljubavi prema glazbi, početak karijere donio mu je i prvo veliko razočarenje. Za prvi nastup na Splitskom festivalu 1967. izabrao je pjesmu Zdenka Runjića “Piceferaj” koja nije ušla u finale što ga je razočaralo i natjeralo da otputuje u Njemačku gdje je s raznoraznim bendovima nastupao po klubovima i polagano stjecao iskustvo koje će se kasnije pokazati neprocjenjivim. 

Od Copacabane do Cesarice

To je vjerojatno bio i jedan od razloga zašto je povratnički nastup 1974. bio trijumfalan pa je s pjesmom “Ča će mi Copacabana” osvojio prvu nagradu publike. Već je iduće godine izveo “Galeba” i tada je čak i najvećim skepticima bilo jasno da se radi o pjevaču pred kojim je sjajna budućnost. 

Uslijedilo je 20 studijskih albuma na kojima je nizao nezaboravne hitove iza kojih su stajali dugogodišnji suradnici i prijatelji kao što su Zdenko Runjić, Jakša Fiamengo, a kasnije i Zlatan Stipišić Gibonni čija je “Cesarica” Olivera pretvorila u megazvijezdu. 

Iako mnogi vjeruju da je Oliver oduvijek bio regionalni superstar, a to, s obzirom na količinu svevremenskih hitova djeluje kao sasvim logična pretpostavka, činjenica je da je upravo Gibonnijeva pjesma priču podigla na višu razinu. 

Kao što je to njegova supruga Vesna Dragojević jednom prilikom izjavila, Oliver je tek nakon “Cesarice” postao velika zvijezda koja može skupiti više od pet tisuća ljudi na koncertu i puniti velike sportske dvorane. 

Pjesma je to koju je Gibonni isprva napisao za sebe iako mu je od samog početka bilo jasno da se radi o materijalu koji će bolje funkcionirati za nekog drugog. Ovdje postoje dvije verzije priče jer dok Gibonni tvrdi kako je od samog početka vjerovao da je pjesma stvorena za Olivera, Oliver je u jednom intervjuu izjavio da je pjesma isprva napisana za Vinka Cocu, ali da ju je on na vrijeme prisvojio. Na svu sreću, nitko nije poslušao majku Vesne Dragojević kojoj se “Cesarica” nije nimalo svidjela i smatrala je da Oliver izabrao “najgoru pjesmu” s kojom će nastupiti na festivalu.

Pune dvorane diljem svijeta, osim…

Pjesma je obilježila i prvu dodjelu diskografskih nagrada Porin gdje je dominirala u nekoliko kategorija (hit godine, pjesma godine, najbolja muška vokalna izvedba i aranžman), a označila je i novi uzlet u Oliverovoj karijeri. 

Od prepune pulske Arene, preko Carnegie i Royal Albert Halla, pa sve do Olympije i Opera House, Oliver je proživljavao najbolje trenutke u već ionako impresivnoj karijeri. 

Ipak, jedno je mjesto zaobilazio. Unatoč brojnim fanovima koji su ga godinama preklinjali da se vrati, Oliver je nakon Domovinskog rata ostao dosljedan u svojoj odluci da nikada neće nastupiti u Srbiji, rekavši da “nema novaca za koje bi pjevao u zemlji koja je nanijela tolika zla mojoj Hrvatskoj”. 

Normalni fanovi u Hrvatskoj od toga nisu radili spektakl (baš kao ni on sam) već cijenili dosljednost lišenu patriotskog busanja u prsa, a normalni fanovi u Srbiji zbog njegove su odluke žalili, ali nisu to pretvorili u nešto veće niti ružnije.  

Srpski novinar Petar Peca Popović u svom oproštaju od Olivera to je nabolje opisao: “Nešto sasvim osobno. Oprosti, Druže, što nismo dovoljno razumjeli odluku da ne pjevaš u gradu u kojem si prvi put osjetio što stvarno znači ljubav, popularnost i podrška. Živimo u vremenu kad se riječi olako frfljaju i još lakše gaze. Ostao si dosljedan u epohi koja počiva na nedosljednosti. Znajući da su ovdje znali oprostiti čak i osvjedočenim zlikovcima kao što su Blair, Clinton, Solana i Schröder, možda se nađe netko da naglas kaže o kičmi muzičara koji je zbog dane riječi ostao bez najvećih honorara u životu”.

A oni drugi, s obje strane, njegovom su odlukom hranili svoju neutaživu glad za vječnim međuplemenskim natezanjima. 

Ostaje ljubav

No, ta je biografska crtica zasluženo ostala u sjeni daleko bitnijih dostignuća i ostat će relevantna samo najsitnijim dušama. 

Svi ostali pamtit će čovjeka čije su pjesme hranile i nastavljaju hraniti ono što je izazvalo veličanstveni ispraćaj kojime su se Split, Dalmacija, ali i cijela Hrvatska, oprostile od jednog od svojih velikana. 

A to je ljubav.   

Oliver se u ožujku 2018. obratio obožavateljima na dodjeli Porina gdje je dobio nagradu za životno djelo i na neki se način oprostio od fanova na prepoznatljivo jednostavan i dirljiv način.

“Što da vam kažem nego – guštajte ljudi, jer ća je život vengo fantažija”, poručio je Oliver iz svog doma obožavateljima po posljednji put te dobio ogroman pljesak. 

H.M.29.7.2019. (Index.hr)

Fotografija: Tino Jurić/PIXSELL